Nebeski zaštitnik biskupije: sv. Josip, zaručnik BDM
Zaštitnik stolne crkve: Marija Majka Crkve
Površina biskupije: Mostarsko-duvanjske 8.368km2
Propovijeda se isključivo hrvatski.
Katoličkih vjernika: 175.395
Crkvena podjela: 7 dekanata i 66 župa
Broj dijecezanskih svećenika: 73

MOSTARSKO-DUVANJSKI BISKUPI
Paškal Buconjić OFM (1881-1910)
Alojzije Mišić OFM (1912-1942)
Petar Čule (1942-1980)
Pavao Žanić (1980-1993)
Ratko Perić (1993- …)

BISKUP MOSTARSKO-DUVANJSKI I STALNI UPRAVITELJ
TREBINJSKO-MRKANSKE BISKUPIJE

Msgr. dr. Ratko Perić rođen je 2. veljače 1944. u selu Tuk, župa Rovišće, općina Bjelovar u Hrvatskoj, Zagrebačka nadbiskupija. Doktorirao teologiju 1971. na sveučilištu Urbaniana. Zaređen za svećenika 29. lipnja 1969. u Prisoju, izabran za biskupa koadjutora 29. svibnja 1992., ustoličen kao residencijalni biskup 23. lipnja 1993. Adresa: Biskupa Čule bb. pp. 54, 88000 Mostar - tel. 331-469; fax 331-472; e-mail: biskupija@gmx.net.

KRONOTAKSA BISKUPA KOJI SU DJELOVALI NA PODRUČJU DANAŠNJE MOSTARSKO-DUVANJSE BISKUPIJE
Biskupi Delminiuma (Duvna, Županjca, Tomislavgrada)
Malchus (590-597)
Ivan de Hoio, cistercit (1313)
Madije (1337-1345)
Ivan, cistercit (1345)
Guerin, iz Zadra (1347)
Stjepan (1355-1371)
Ivan (oko 1383-1384)
Petar Petra Telikona, franjevac (1394)
Juraj (prije 1412)
Blaž de Navara (1419)
Nikola (1426-1433)
Hugo Fornetus (1433-1439)
Jeronim Trogiranin, franjevac (1439-1459)
Nikola Zadranin, franjevac (1460-1464)
Vid de Ruscis (spom. 1489. i 1495)
Toma de Corduba, cistercit (copm. 1507)
Alvaro de Salas, augustinac (1514-1520)
Andrija Klement de Turrecremata, franjevac (1520)
Nikola de Berganicio (spom. 1536. i 1544)
Daniel Vocatius, Splićanin (1551-1575)
Daniel Vladimirović Neretvanin (?) (1590)
Nikola Ugrinović, bp smederevski, upr. (1597-1606)
Marijan Maravić, franjevac iz Olova (1645-1647)
Pavao Posilović, franjevac iz Glamoča (1655-1656)
Mihalj Jahnn, franjevac iz Praga (1658-1663)


Na području današnje Mostarsko-duvanjske biskupije prostirale su se u kasno rimsko doba tri biskupije nazvane po njihovim sjedištima: Delminium, Narona i Sarsenterum. Na saboru u Saloni (530. i 533.) prisutan je biskup Narone, pa s najvećom vjerojatnošću postanak te biskupije možemo staviti u četvrto stoljeće, brzo iza Dioklecijanovih progonstava i Milanskog edikta o slobodi kršćanskog vjeroispovijedanja. Sjedište te biskupije ne nalazi se doduše na tlu današnje Hercegovine nego u njezinoj neposrednoj blizini u Naroni u današnjem Vidu kod Metkovića. Biskupski Delminium, na Duvanjskom polju, javit će se istom kasnije kao sijelo biskupije. Doduše već iza sredine III. stoljeća prolila se tamo mučenička krv misionarskog biskupa sv. Venancija, ali se prvi biskup Delminija spominje tek 591. u pismu pape Grgura Velikog, upravljenog Malchusu, biskupu tog muncipija. Na crkvenim saborima u Saloni, 60 godina ranije, ne spominje se biskup u Delminiju pa je vjerojatnije da ga u to doba tamo još nije ni bilo.

Farlati još ne zna kamo da smjesti biskupski Sarsenterum (Sarsiteron). Kasniji istraživači kolebaju, ali im se čini najzgodinijim Aržano između Duvna i Makarske, u nevelikoj daljini od ta oba mjesta. Tim istim hipoteza o Aržanu kao Sarsenteru gubi svoju privlačivost pa njegovu ubikaciju moramo dalje tražiti. Dr. Dominik Mandić prvi se odlučuje za Cim kod Mostara kao najvjerojatniji, gdje je otkrivena značajna bazilika. Na svaki način, Sarsenterum treba tražiti u bližoj okolici Mostara, ali ne u perifernom Cimu. Arheolog Đuro Basler smatra da se biskupsko sjedište ima tražiti u Bišću polju jugoistočno od Mostara, posebno u slivu Bune gdje se sastaju četiri važne rimske ceste. Doduše, danas se tamo više ne može sa sigurnošću ustanoviti postojanje starokršćanske bazilike, iako je ona tu negdje morala biti. Kao i kod nekih prije spomenutih biskupskih mjesta otkrivene su i ovdje njegove popratne, periferne bazilike, i to u Potocima, Cimu i Žitomislićima koje sve gravitiraju prema Bišću i Buni.

Jedva je vjerojatno da je i biskupija Muccur, današnje selo Makar kod Makarske, osnovana na II. solinskom saboru, protezala ikojim dijelom današnje Hercegovine. Položaj Delminija i Narone čini to nepotrebnim. Ali zato u kasnom srednjem vijeku i u turskom periodu do u XVII. stoljeće makarski biskup drži u svojoj vlasti cijelu zapadnu obalu Neretve. Učinili su mnogo za Hercegovinu, posebno dva biskupa Kačića, fra Bartul i fra Petar, te njihovi nasljednici fra Marijan Lišnjić i č. sluga Božji Nikola Bjanković.

Druga biskupija na području današnje Mostarsko-duvanjske biskupije bila bi ona u Duvnu. Od propasti stare biskupske stolice u ilirsko-rimskom Delminiju pa do ponovne uspostave Duvanjske (Delminiensis ili Dalminiensis) bilo je prošlo više od 700 godina. Uspostavljaju je pape iz Avignona prvih desetljeća XIV. stoljeća kada se "bosanska hereza" počela širiti i izvan same Bosne, na teritorij Hrvatske. Doskora će ban Stjepan II. Kotromanić zadobiti Duvno i Neretvansku krajinu. On je doduše katolički odgojen i katolik cijelog života, ali vlada tada već pretežno patarenskom Bosnom pa se s bosanskom vlašću širi i učvršćuje patarenska "Bosanska" crkva. Njoj za ustruk uspostavljena je spomenuta biskupija. Prvi duvanjski biskup bio je Madije (1337-1345), po imenu sudeći Splićanin. Poslije njega neprekinut je redoslijed njegovih nasljednika do pod kraj XVI. stoljeća, među kojima i više stranaca, koji vjerojatno nikada nisu ni nogom stupili u svoju biskupiju. U XVII. stoljeću biskupija još živi samo po imenu. Zadnji joj je biskup Mihael Jahnn iz Praga, franjevac. On se pokušava nastaniti u biskupiji, ali ne uspije, jer je biskupija opustošena i skoro bez stanovnika pa je konačno i napušta. Bilo je to vrijeme krvavog i dugotrajnog Kandijskog rata (1645-1669) koji je kod nas posebno opustošio krajeve oko tursko-mletačke granice.

Kad je Hercegovina postala posebnim pašalukom u turskom carstvu, zahvaljujući pomoći Ali-paše Rizvanbegovića i hercegovačkih prvaka u lomljenju bosanskog ustanka pod Husein-kapetanom, "Zmajem od Bosne" protiv sultana, odrazile su se nove prilike i na crkvenom polju. Godine 1844. povlače se iz Bosne franjevci, rodom iz Hercegovine, i grade svoj prvi samostan na Širokom Brijegu (1846.) kao središte samostalne misije, podignute 1852. na kustodiju i 1892. na provinciju. Paralelno s tim procesom ustanovljuje se apostolski vikarijat Hercegovine (1846.) i povjerava fra Rafi Barišiću (1852.) biskupskom apostolskom vikaru "osmanlijske Bosne", iz nje istisnutom u burnim trzavicama. Dočekan nepodijeljenim simpatijama franjevaca i naroda u Hercegovini kao i sklonošću carskog namjesnika, postaje on pravim utemeljiteljem apostolskog vikarijata, kasnije biskupije; ostaje u uspomeni kao "čovjek koji se isticao svetim životom i veličinom svoga djela".

Obnovom hijerarhije u Bosni i Hercegovini izlazi i Hercegovina iz vjekovnog misijskog stanja u redovite crkvene prilike (bula pape Leona XIII. Ex hac augusta od 5. srpnja 1881.). Uz nadbiskupiju i metropoliju u Sarajevu ustanovljene su i njezine sufraganske dijeceze u Banja Luci i Mostaru (Mostarsko-duvanjska biskupija). Bula traži što prije otvaranje centralnog sjemeništa za odgoj biskupijskog klera nove crkvene pokrajine, a podizanje kaptola u biskupijskim sjedištima, čim to prilike dopuste.

Jukić ožalošćen dijelenjem Hercegovine od Bosne, ne predviđa povoljan razvoj Reda i Crkve u Hercegovini. Njegova predviđanja ipak se nisu ispunila. Autonomija Hercegovine donijela joj je vrlo snažan razvoj, makar gdjekada ponešto usporen, kako u pogledu samostalne franjevačke provincije tako i glede nove biskupije. Godine 1860. broji hercegovačka franjevačka provincija odnosno apostolski vikarijat 27 franjevaca-svećenika i 37.789 vjernika. (tekst dobrotom: www.cbismo.hr)