Iz povijesti:

PREDAJA O HAJDUCIMA KAO OSNOVA ZA TURISTIČKO OTKRIVANJE HAJDUČKIH VRLETI DUVANJSKOG KRAJA!

Po predaji, koja je sačuvana usmeno, ili pak u brojnim zapisanim narodnim pjesmama, Mijat Tomić je rođen u sjeverozapadnoj Hercegovini, u duvanjskom selu Brišniku, u predjelu Gornjeg Brišnika koji se naziva Šekeljuša. Kasnije, kako predaja tvrdi, Mijat se preselio u Donji Brišnik. Njegove kuće i podvornice nalazile su se s desne strane ceste Duvno-Posušje, u predjelu izmedu puta koji vodi od sadašnjeg Tomića groblja uza stranu kroz Tomića kuće i tzv. Markotića progona. Selo Brišnik danas pripada općini Duvno, a u Mijatovo doba nalazilo se u sklopu Hercegovačkog sandžaka i pripadalo je Imotskom kadiluku.

Prvi je tiskani i objavljeni podatak o Mijatovu podrijetlu kod fra Filipa Grabovca (1698-1749) koji u svom djelu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, Venecija, 1747, kaže: ... samo ovo oću spomenuti, kako posli Tomića Mijata iz Duvna nije bilo već pravoga ajduka ni će već biti. Rečeni poginu oko prvi godina mira od Kandije, izdade ga Bobovac Ilija od Doljana: njegov bi kum, sapelo ga. Pogibe malo prije žetve. Tu misao potvrđuju i ostali dokumenti u kojima se govori o Mijatu Tomiću.

Mladenačko doba Mijata Tomića

Po predaji Mijat je rano ostao bez roditelja, dok je još bio u kolijevci i othranio ga je stric Niko. Iz dokumenata je vidljivo da je Mijat oko 1640. imao dva brata živa, a po predaji imao je i dvije sestre: jednu - Mandu - majku poznatog hajduka Malog Marijana i drugu - Jelenu - koja je bila udana u Sinj. Kasnije su iz Gornjeg Brišnika preselili u Donji Brišnik, gdje se i danas ukazuje na mjesto i ostatke njegovih kuća.

Kad je Mijat odrastao, otišao je od strica, stupio je u najam kod bega Kopčića i kod njega je do dvadesete godine čuvao ovce. Kao dvadesetogodišnjak bio je tako jak i snažan da se s njime nitko nije mogao pohrvati niti se natjecati u bacanju kamena niti nekog drugog natjecanja u čitavom duvanjskom kraju.

Jednoga je dana u Duvno došao neki Arap, postavio šator na livadi i na mejdan pozvao bega Kopčića. Na narod je Arap udario nasilje i moralo mu se donositi sve što je tražio. Kad je Mijat došao uvečer kući, našao je bega nevesela pa kad je saznao za uzrok, Mijat se nasmije i ponudi se zamijeniti bega, a beg ga stane blagoslivljati. Ujutro se Mijat spremi za mejdan i pode potražiti protivnika. Arap je na mejdanu bacao neku smrdljivu vatru na protivnika, pa ga onda ubijao. Mijat se prekriži, zazove Boga za pomoć i pode protiv Arapa. Arap baci vatru na Mijata, ali ga Mijat zgrabi rukama, udari s njim o zemlju i pogubi ga njegovom sabljom. Beg Kopčić još više zavoli Mijata i daruje mu livadu zvanu Jabuka. Po predaji, mejdan je dijeljen na Duvanjskom polju, kod rječice Drine, na livadama zvanim Crvenićka uža.

Mijat Tomić barjaktar u svatovima

U narodnoj predaji, usmenoj i zapisanoj, prepričava se i opjevava još jedan dogadaj vezan za Mijatov život prije odlaska u hajduke, a to je njegovo barjaktarstvo u svatovima. Po toj predaji ubrzo nakon Mijatova mejdana s Arapom, ženio se beg Kopčić iz Duvna (naselja), u svatove je pozvao i Mijata, a u svatovima mu je povjerio barjak, koji se uvijek povjerava najpouzdanijem i najsigurnijem u svim mogućim teškoćama. Kad su se svatovi vraćali iz Duvna s djevojkom, jednom od njih bilo je krivo što je Mijat barjaktar i rekne drugima:

Dobri beže svate sakupio,
I lipu je curu zamirio,
Samo, braćo Turci, ne valjade,
Da nam vlašče zelen barjak nosi.

Ostali su ga svatovi ušutkivali, da ne dira u Mijata, ali je on tri puta tako izvikivao i nagonio konja na Mijata. Kad je treći put napao na Mijata, taj ga je rasjekao na pola.

U pjesmi Ženidba bega Gopčevića govori se kako je Mijat barjaktar u svatovima bega Gopčevića - iz Livna.

Odmetanje Mijata Tomića u hajduke

O uzrocima odlaska Mijata Tomića u hajduke takoder se dosta govori u pjesmama i općenito u narodnoj predaji. U predaji, koju je zabilježio Rubić, i u nekim pjesmama uzrok odlaska u hajduke vezan je za Mijatovo barjaktarstvo u svatovima bega Kopčića. Po toj predaji Kopčićevi svatovi su se uoči večere natjecali u bacanju kamena s ramena i u drugim igrama, a Tomić je u svemu prednjačio. Turcima to nije bilo svejedno i oni ga odluče ubiti. Mijat je osjetio št o mu se sprema i kada je počela svatovska večera pobjegne iz kuće, iako su ga zvali da se vrati. Stric mu je već bio umro. a i od Turaka sada nije smio kući i odmetne se u plaaiinu Vran.

U pjesmi koja je zabilježena u Orašcu kod Zatona govori se da je onaj svat koji je prigovarao Amur-begu Kopčiću što je Mijatu povjerio barjak bio Osman Renković, pobunivši se:

Gospodaru Kopčić Amur-bego,
Sve si dobre skupio svatove,
Ali imaš loša barjaktara,
Kopile je od četiri baba.

A kad ga je Mihat razumio,
On je konjem na konja udario.
Omlati mu dvije zaušnice;
Kako ga je lako udario,

Dva mu zdrava zuba izvadio,
Ispanula, na travu panula.

Na nagovor bega Kopčića Mijat je barjak predao jednome Turčinu, ali kada ga je taj stao izazivati, naljuti se Mijat. otme mu barjak i odnese ga do djevojčina dvora. U djevojčinu dvoru, nakon ručka, majka je djevojčina darovala Mijata vezenom košuljom i uz košulju dvije puške male, obadvije srebrom okovane. Mijat se zahvali na daru, skoči na konja, pozdravi se sa svatovima i obeća da će se osvetiti begu Renkoviću neće izić' dana ni godina, ni godina ni nje polovina, vidi' će me dvori Renkovićan.

O odmetanju Mijata Tomića u hajduke, koliko je meni poznato, govori se u 11 pjesama. U četiri pjesme uzrok Mijatova odlaska u hajduke navodi se tursko nasilje prema Mijatu, i to otimanje njegove Jabuke livade, koju je bio oteo duvanjski kadija Suzica. Prva objavljena pjesma s tom motivacijom uvrštena je i u ovu zbirku". Taj navod općenito je prihvaćen u narodu kao jedini. S obzirom na ondašnje prilike u pašaluku je i najvjerojatniji.

U jednoj pjesmi, zabilježenoj u Petrovu polju kod Drniša, govori se, kako je Mijat bio netočno okrivljen i nepravedno osuđen na globu i batinanje, pa se poslije toga odmetnuo u hajduke.

Po jednom dubrovačkom podatku iz 1642. Mijat se Tomić odmetnuo u hajduke radi nasilja ondašnjeg ćehaje (povjerenika) hercegovačkog sandžak-bega, medutim o njegovu imenu i nešto pobliže o samom uzroku Mijatova odmetanja u hajduke dokument ne govori.

Hajdučka družina Mijata Tomića

Po predaji Mijatov bijeg u planinu Vran brzo se pročuo po duvanjskom kraju i oko Mijata se okupilo 60 drugova, i to:

Od zla oca, od gore matere,
Kojem nije žao poginuti,
Koji može stići i uteći,
A on svoje sve nosi uza se,

Puška mu je i otac i majka,
a za virnu ljubu i ne znaden.

Kad je Mijat sagledao toliku družinu i svjestan poteškoća koje su ih očekivale, da bi iskušao njihovu hrabrost pred družinom, odere živa jarca, koji je drečeći podnosio muke. Na upit društva zašto to radi Mijat im odgovori: »Koji god od vas mojih drugova ne bi mogao ovako podnijeti, da ga dušmani živa oderu, onaj nije za moje družine.a Kada je sutrašnji dan osvanuo od 60 druga ostala mu je samo polovica.

U velikom broju narodnih pjesama iz Mijatova ciklusa spominje se njegova družina u brojnosti od 33 druga, u nekolicini pjesama navodi se brojnost njegove družine od 30 drugova, dok se u pjesmi Mijat Tomić od kuma izdat, pogibe spominje jačina njegove družine od 40 drugova. Neke navode narodne pjesme potvrđuju podaci iz dokumenata, pa i taj broj. U pismu koje je Mijat pisao oko Nove godine 1640. zapovjedniku Imotskog prijeti se s četrdeset svojih ljudi koji su rođeni pod puškom i sa sabljomu.

Tko su sve bili Mijatovi hajdučki sudrugovi? U narodnim pjesmama spominju se: od Mijatove rodbine sestrić - nećak Mali Marijan ili Marijan Mandić, Mijatov bratić - sinovac Toma ili Tomica, iz Tomića; Vid Žeravica, Arapin (crni), Baketa, Batina, Sava od Posavja, Vuk Mamenica ili Malenica. Simo Radulović, Vuk Šarabaća, Jure Magličić, Rade ispod Studenoga, Suša od Posušja, Rade Pletikosa, Luka Batinić. Marko Karapandža, Rade od Posinja, Drndo iz Slanoga, dva Vodopića s Grgurića, dva Milića iz Banića, dva Rogojana iz Janske, Marko Vuk iza Dubrovnika, Mali Rade iz Ravnih kotara, Vido Marušić, Lazo barjaktar, Vid Daničić, Šaban aga Strnić, Pile Mamenica, Stanko Sočivica, Vuk Bojac, Ivan Mokropoljanin, Juraj Vrhovljanin, Vid Ranko, Vid Doljanin, Ćulina iz Polja Petrova, Vasilije Graovac od Sinja, deset Grćevića od Sinja, dva brata Mujadinovići, Vid Petrušić i još brojni drugi.

Iz povijesnih podataka o hajducima vidljivo je da su se pojedine hajdučke družine radi sigurnijeg uspjeha pri napadajima na karavane i pojedina naselja udruživali i zajednički napadali. O tome se govori i u nekim narodnim pjesmama. Tako se u nekim pjesmama govori kako se Mijatova družina udružuje s družinama harambaša, kako se već nazivaju u tim pjesmama: bana Pivljanina, Trutaka Crnogorca, harambaše Zečevića iznad Goranacan, Muje Hrnjadina s Kladuše, Vuka Mandušića, harambaše Mitra, Petra Gusića, harambaše Plavše, Stojana Jankovića, Milutina Janka, Ilije Smiljanića, Marka Kotarana, Deli-Markovića i još nekih drugih. (tekst prenešen dobrotom: WWW.BUSKOBLATO.ORG )