Nebeski zaštitnik biskupije: sv. Josip, zaručnik BDM
Zaštitnik stolne crkve: Marija Majka Crkve
Površina biskupije: Mostarsko-duvanjske 8.368km2
Propovijeda se isključivo hrvatski.
Katoličkih vjernika: 175.395
Crkvena podjela: 7 dekanata i 66 župa
Broj dijecezanskih svećenika: 73

MOSTARSKO-DUVANJSKI BISKUPI
Paškal Buconjić OFM (1881-1910)
Alojzije Mišić OFM (1912-1942)
Petar Čule (1942-1980)
Pavao Žanić (1980-1993)
Ratko Perić (1993- …)

BISKUP MOSTARSKO-DUVANJSKI I STALNI UPRAVITELJ
TREBINJSKO-MRKANSKE BISKUPIJE

Msgr. dr. Ratko Perić rođen je 2. veljače 1944. u selu Tuk, župa Rovišće, općina Bjelovar u Hrvatskoj, Zagrebačka nadbiskupija. Doktorirao teologiju 1971. na sveučilištu Urbaniana. Zaređen za svećenika 29. lipnja 1969. u Prisoju, izabran za biskupa koadjutora 29. svibnja 1992., ustoličen kao residencijalni biskup 23. lipnja 1993. Adresa: Biskupa Čule bb. pp. 54, 88000 Mostar - tel. 331-469; fax 331-472; e-mail: biskupija@gmx.net.

KRONOTAKSA BISKUPA KOJI SU DJELOVALI NA PODRUČJU DANAŠNJE MOSTARSKO-DUVANJSE BISKUPIJE
Biskupi Delminiuma (Duvna, Županjca, Tomislavgrada)
Malchus (590-597)
Ivan de Hoio, cistercit (1313)
Madije (1337-1345)
Ivan, cistercit (1345)
Guerin, iz Zadra (1347)
Stjepan (1355-1371)
Ivan (oko 1383-1384)
Petar Petra Telikona, franjevac (1394)
Juraj (prije 1412)
Blaž de Navara (1419)
Nikola (1426-1433)
Hugo Fornetus (1433-1439)
Jeronim Trogiranin, franjevac (1439-1459)
Nikola Zadranin, franjevac (1460-1464)
Vid de Ruscis (spom. 1489. i 1495)
Toma de Corduba, cistercit (copm. 1507)
Alvaro de Salas, augustinac (1514-1520)
Andrija Klement de Turrecremata, franjevac (1520)
Nikola de Berganicio (spom. 1536. i 1544)
Daniel Vocatius, Splićanin (1551-1575)
Daniel Vladimirović Neretvanin (?) (1590)
Nikola Ugrinović, bp smederevski, upr. (1597-1606)
Marijan Maravić, franjevac iz Olova (1645-1647)
Pavao Posilović, franjevac iz Glamoča (1655-1656)
Mihalj Jahnn, franjevac iz Praga (1658-1663)


Na području današnje Mostarsko-duvanjske biskupije prostirale su se u kasno rimsko doba tri biskupije nazvane po njihovim sjedištima: Delminium, Narona i Sarsenterum. Na saboru u Saloni (530. i 533.) prisutan je biskup Narone, pa s najvećom vjerojatnošću postanak te biskupije možemo staviti u četvrto stoljeće, brzo iza Dioklecijanovih progonstava i Milanskog edikta o slobodi kršćanskog vjeroispovijedanja. Sjedište te biskupije ne nalazi se doduše na tlu današnje Hercegovine nego u njezinoj neposrednoj blizini u Naroni u današnjem Vidu kod Metkovića. Biskupski Delminium, na Duvanjskom polju, javit će se istom kasnije kao sijelo biskupije. Doduše već iza sredine III. stoljeća prolila se tamo mučenička krv misionarskog biskupa sv. Venancija, ali se prvi biskup Delminija spominje tek 591. u pismu pape Grgura Velikog, upravljenog Malchusu, biskupu tog muncipija. Na crkvenim saborima u Saloni, 60 godina ranije, ne spominje se biskup u Delminiju pa je vjerojatnije da ga u to doba tamo još nije ni bilo.

Farlati još ne zna kamo da smjesti biskupski Sarsenterum (Sarsiteron). Kasniji istraživači kolebaju, ali im se čini najzgodinijim Aržano između Duvna i Makarske, u nevelikoj daljini od ta oba mjesta. Tim istim hipoteza o Aržanu kao Sarsenteru gubi svoju privlačivost pa njegovu ubikaciju moramo dalje tražiti. Dr. Dominik Mandić prvi se odlučuje za Cim kod Mostara kao najvjerojatniji, gdje je otkrivena značajna bazilika. Na svaki način, Sarsenterum treba tražiti u bližoj okolici Mostara, ali ne u perifernom Cimu. Arheolog Đuro Basler smatra da se biskupsko sjedište ima tražiti u Bišću polju jugoistočno od Mostara, posebno u slivu Bune gdje se sastaju četiri važne rimske ceste. Doduše, danas se tamo više ne može sa sigurnošću ustanoviti postojanje starokršćanske bazilike, iako je ona tu negdje morala biti. Kao i kod nekih prije spomenutih biskupskih mjesta otkrivene su i ovdje njegove popratne, periferne bazilike, i to u Potocima, Cimu i Žitomislićima koje sve gravitiraju prema Bišću i Buni.

Jedva je vjerojatno da je i biskupija Muccur, današnje selo Makar kod Makarske, osnovana na II. solinskom saboru, protezala ikojim dijelom današnje Hercegovine. Položaj Delminija i Narone čini to nepotrebnim. Ali zato u kasnom srednjem vijeku i u turskom periodu do u XVII. stoljeće makarski biskup drži u svojoj vlasti cijelu zapadnu obalu Neretve. Učinili su mnogo za Hercegovinu, posebno dva biskupa Kačića, fra Bartul i fra Petar, te njihovi nasljednici fra Marijan Lišnjić i č. sluga Božji Nikola Bjanković.

Druga biskupija na području današnje Mostarsko-duvanjske biskupije bila bi ona u Duvnu. Od propasti stare biskupske stolice u ilirsko-rimskom Delminiju pa do ponovne uspostave Duvanjske (Delminiensis ili Dalminiensis) bilo je prošlo više od 700 godina. Uspostavljaju je pape iz Avignona prvih desetljeća XIV. stoljeća kada se "bosanska hereza" počela širiti i izvan same Bosne, na teritorij Hrvatske. Doskora će ban Stjepan II. Kotromanić zadobiti Duvno i Neretvansku krajinu. On je doduše katolički odgojen i katolik cijelog života, ali vlada tada već pretežno patarenskom Bosnom pa se s bosanskom vlašću širi i učvršćuje patarenska "Bosanska" crkva. Njoj za ustruk uspostavljena je spomenuta biskupija. Prvi duvanjski biskup bio je Madije (1337-1345), po imenu sudeći Splićanin. Poslije njega neprekinut je redoslijed njegovih nasljednika do pod kraj XVI. stoljeća, među kojima i više stranaca, koji vjerojatno nikada nisu ni nogom stupili u svoju biskupiju. U XVII. stoljeću biskupija još živi samo po imenu. Zadnji joj je biskup Mihael Jahnn iz Praga, franjevac. On se pokušava nastaniti u biskupiji, ali ne uspije, jer je biskupija opustošena i skoro bez stanovnika pa je konačno i napušta. Bilo je to vrijeme krvavog i dugotrajnog Kandijskog rata (1645-1669) koji je kod nas posebno opustošio krajeve oko tursko-mletačke granice.

Kad je Hercegovina postala posebnim pašalukom u turskom carstvu, zahvaljujući pomoći Ali-paše Rizvanbegovića i hercegovačkih prvaka u lomljenju bosanskog ustanka pod Husein-kapetanom, "Zmajem od Bosne" protiv sultana, odrazile su se nove prilike i na crkvenom polju. Godine 1844. povlače se iz Bosne franjevci, rodom iz Hercegovine, i grade svoj prvi samostan na Širokom Brijegu (1846.) kao središte samostalne misije, podignute 1852. na kustodiju i 1892. na provinciju. Paralelno s tim procesom ustanovljuje se apostolski vikarijat Hercegovine (1846.) i povjerava fra Rafi Barišiću (1852.) biskupskom apostolskom vikaru "osmanlijske Bosne", iz nje istisnutom u burnim trzavicama. Dočekan nepodijeljenim simpatijama franjevaca i naroda u Hercegovini kao i sklonošću carskog namjesnika, postaje on pravim utemeljiteljem apostolskog vikarijata, kasnije biskupije; ostaje u uspomeni kao "čovjek koji se isticao svetim životom i veličinom svoga djela".

Obnovom hijerarhije u Bosni i Hercegovini izlazi i Hercegovina iz vjekovnog misijskog stanja u redovite crkvene prilike (bula pape Leona XIII. Ex hac augusta od 5. srpnja 1881.). Uz nadbiskupiju i metropoliju u Sarajevu ustanovljene su i njezine sufraganske dijeceze u Banja Luci i Mostaru (Mostarsko-duvanjska biskupija). Bula traži što prije otvaranje centralnog sjemeništa za odgoj biskupijskog klera nove crkvene pokrajine, a podizanje kaptola u biskupijskim sjedištima, čim to prilike dopuste.

Jukić ožalošćen dijelenjem Hercegovine od Bosne, ne predviđa povoljan razvoj Reda i Crkve u Hercegovini. Njegova predviđanja ipak se nisu ispunila. Autonomija Hercegovine donijela joj je vrlo snažan razvoj, makar gdjekada ponešto usporen, kako u pogledu samostalne franjevačke provincije tako i glede nove biskupije. Godine 1860. broji hercegovačka franjevačka provincija odnosno apostolski vikarijat 27 franjevaca-svećenika i 37.789 vjernika. (tekst dobrotom: www.cbismo.hr)

Iz povijesti:

PREDAJA O HAJDUCIMA KAO OSNOVA ZA TURISTIČKO OTKRIVANJE HAJDUČKIH VRLETI DUVANJSKOG KRAJA!

Po predaji, koja je sačuvana usmeno, ili pak u brojnim zapisanim narodnim pjesmama, Mijat Tomić je rođen u sjeverozapadnoj Hercegovini, u duvanjskom selu Brišniku, u predjelu Gornjeg Brišnika koji se naziva Šekeljuša. Kasnije, kako predaja tvrdi, Mijat se preselio u Donji Brišnik. Njegove kuće i podvornice nalazile su se s desne strane ceste Duvno-Posušje, u predjelu izmedu puta koji vodi od sadašnjeg Tomića groblja uza stranu kroz Tomića kuće i tzv. Markotića progona. Selo Brišnik danas pripada općini Duvno, a u Mijatovo doba nalazilo se u sklopu Hercegovačkog sandžaka i pripadalo je Imotskom kadiluku.

Prvi je tiskani i objavljeni podatak o Mijatovu podrijetlu kod fra Filipa Grabovca (1698-1749) koji u svom djelu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, Venecija, 1747, kaže: ... samo ovo oću spomenuti, kako posli Tomića Mijata iz Duvna nije bilo već pravoga ajduka ni će već biti. Rečeni poginu oko prvi godina mira od Kandije, izdade ga Bobovac Ilija od Doljana: njegov bi kum, sapelo ga. Pogibe malo prije žetve. Tu misao potvrđuju i ostali dokumenti u kojima se govori o Mijatu Tomiću.

Mladenačko doba Mijata Tomića

Po predaji Mijat je rano ostao bez roditelja, dok je još bio u kolijevci i othranio ga je stric Niko. Iz dokumenata je vidljivo da je Mijat oko 1640. imao dva brata živa, a po predaji imao je i dvije sestre: jednu - Mandu - majku poznatog hajduka Malog Marijana i drugu - Jelenu - koja je bila udana u Sinj. Kasnije su iz Gornjeg Brišnika preselili u Donji Brišnik, gdje se i danas ukazuje na mjesto i ostatke njegovih kuća.

Kad je Mijat odrastao, otišao je od strica, stupio je u najam kod bega Kopčića i kod njega je do dvadesete godine čuvao ovce. Kao dvadesetogodišnjak bio je tako jak i snažan da se s njime nitko nije mogao pohrvati niti se natjecati u bacanju kamena niti nekog drugog natjecanja u čitavom duvanjskom kraju.

Jednoga je dana u Duvno došao neki Arap, postavio šator na livadi i na mejdan pozvao bega Kopčića. Na narod je Arap udario nasilje i moralo mu se donositi sve što je tražio. Kad je Mijat došao uvečer kući, našao je bega nevesela pa kad je saznao za uzrok, Mijat se nasmije i ponudi se zamijeniti bega, a beg ga stane blagoslivljati. Ujutro se Mijat spremi za mejdan i pode potražiti protivnika. Arap je na mejdanu bacao neku smrdljivu vatru na protivnika, pa ga onda ubijao. Mijat se prekriži, zazove Boga za pomoć i pode protiv Arapa. Arap baci vatru na Mijata, ali ga Mijat zgrabi rukama, udari s njim o zemlju i pogubi ga njegovom sabljom. Beg Kopčić još više zavoli Mijata i daruje mu livadu zvanu Jabuka. Po predaji, mejdan je dijeljen na Duvanjskom polju, kod rječice Drine, na livadama zvanim Crvenićka uža.

Mijat Tomić barjaktar u svatovima

U narodnoj predaji, usmenoj i zapisanoj, prepričava se i opjevava još jedan dogadaj vezan za Mijatov život prije odlaska u hajduke, a to je njegovo barjaktarstvo u svatovima. Po toj predaji ubrzo nakon Mijatova mejdana s Arapom, ženio se beg Kopčić iz Duvna (naselja), u svatove je pozvao i Mijata, a u svatovima mu je povjerio barjak, koji se uvijek povjerava najpouzdanijem i najsigurnijem u svim mogućim teškoćama. Kad su se svatovi vraćali iz Duvna s djevojkom, jednom od njih bilo je krivo što je Mijat barjaktar i rekne drugima:

Dobri beže svate sakupio,
I lipu je curu zamirio,
Samo, braćo Turci, ne valjade,
Da nam vlašče zelen barjak nosi.

Ostali su ga svatovi ušutkivali, da ne dira u Mijata, ali je on tri puta tako izvikivao i nagonio konja na Mijata. Kad je treći put napao na Mijata, taj ga je rasjekao na pola.

U pjesmi Ženidba bega Gopčevića govori se kako je Mijat barjaktar u svatovima bega Gopčevića - iz Livna.

Odmetanje Mijata Tomića u hajduke

O uzrocima odlaska Mijata Tomića u hajduke takoder se dosta govori u pjesmama i općenito u narodnoj predaji. U predaji, koju je zabilježio Rubić, i u nekim pjesmama uzrok odlaska u hajduke vezan je za Mijatovo barjaktarstvo u svatovima bega Kopčića. Po toj predaji Kopčićevi svatovi su se uoči večere natjecali u bacanju kamena s ramena i u drugim igrama, a Tomić je u svemu prednjačio. Turcima to nije bilo svejedno i oni ga odluče ubiti. Mijat je osjetio št o mu se sprema i kada je počela svatovska večera pobjegne iz kuće, iako su ga zvali da se vrati. Stric mu je već bio umro. a i od Turaka sada nije smio kući i odmetne se u plaaiinu Vran.

U pjesmi koja je zabilježena u Orašcu kod Zatona govori se da je onaj svat koji je prigovarao Amur-begu Kopčiću što je Mijatu povjerio barjak bio Osman Renković, pobunivši se:

Gospodaru Kopčić Amur-bego,
Sve si dobre skupio svatove,
Ali imaš loša barjaktara,
Kopile je od četiri baba.

A kad ga je Mihat razumio,
On je konjem na konja udario.
Omlati mu dvije zaušnice;
Kako ga je lako udario,

Dva mu zdrava zuba izvadio,
Ispanula, na travu panula.

Na nagovor bega Kopčića Mijat je barjak predao jednome Turčinu, ali kada ga je taj stao izazivati, naljuti se Mijat. otme mu barjak i odnese ga do djevojčina dvora. U djevojčinu dvoru, nakon ručka, majka je djevojčina darovala Mijata vezenom košuljom i uz košulju dvije puške male, obadvije srebrom okovane. Mijat se zahvali na daru, skoči na konja, pozdravi se sa svatovima i obeća da će se osvetiti begu Renkoviću neće izić' dana ni godina, ni godina ni nje polovina, vidi' će me dvori Renkovićan.

O odmetanju Mijata Tomića u hajduke, koliko je meni poznato, govori se u 11 pjesama. U četiri pjesme uzrok Mijatova odlaska u hajduke navodi se tursko nasilje prema Mijatu, i to otimanje njegove Jabuke livade, koju je bio oteo duvanjski kadija Suzica. Prva objavljena pjesma s tom motivacijom uvrštena je i u ovu zbirku". Taj navod općenito je prihvaćen u narodu kao jedini. S obzirom na ondašnje prilike u pašaluku je i najvjerojatniji.

U jednoj pjesmi, zabilježenoj u Petrovu polju kod Drniša, govori se, kako je Mijat bio netočno okrivljen i nepravedno osuđen na globu i batinanje, pa se poslije toga odmetnuo u hajduke.

Po jednom dubrovačkom podatku iz 1642. Mijat se Tomić odmetnuo u hajduke radi nasilja ondašnjeg ćehaje (povjerenika) hercegovačkog sandžak-bega, medutim o njegovu imenu i nešto pobliže o samom uzroku Mijatova odmetanja u hajduke dokument ne govori.

Hajdučka družina Mijata Tomića

Po predaji Mijatov bijeg u planinu Vran brzo se pročuo po duvanjskom kraju i oko Mijata se okupilo 60 drugova, i to:

Od zla oca, od gore matere,
Kojem nije žao poginuti,
Koji može stići i uteći,
A on svoje sve nosi uza se,

Puška mu je i otac i majka,
a za virnu ljubu i ne znaden.

Kad je Mijat sagledao toliku družinu i svjestan poteškoća koje su ih očekivale, da bi iskušao njihovu hrabrost pred družinom, odere živa jarca, koji je drečeći podnosio muke. Na upit društva zašto to radi Mijat im odgovori: »Koji god od vas mojih drugova ne bi mogao ovako podnijeti, da ga dušmani živa oderu, onaj nije za moje družine.a Kada je sutrašnji dan osvanuo od 60 druga ostala mu je samo polovica.

U velikom broju narodnih pjesama iz Mijatova ciklusa spominje se njegova družina u brojnosti od 33 druga, u nekolicini pjesama navodi se brojnost njegove družine od 30 drugova, dok se u pjesmi Mijat Tomić od kuma izdat, pogibe spominje jačina njegove družine od 40 drugova. Neke navode narodne pjesme potvrđuju podaci iz dokumenata, pa i taj broj. U pismu koje je Mijat pisao oko Nove godine 1640. zapovjedniku Imotskog prijeti se s četrdeset svojih ljudi koji su rođeni pod puškom i sa sabljomu.

Tko su sve bili Mijatovi hajdučki sudrugovi? U narodnim pjesmama spominju se: od Mijatove rodbine sestrić - nećak Mali Marijan ili Marijan Mandić, Mijatov bratić - sinovac Toma ili Tomica, iz Tomića; Vid Žeravica, Arapin (crni), Baketa, Batina, Sava od Posavja, Vuk Mamenica ili Malenica. Simo Radulović, Vuk Šarabaća, Jure Magličić, Rade ispod Studenoga, Suša od Posušja, Rade Pletikosa, Luka Batinić. Marko Karapandža, Rade od Posinja, Drndo iz Slanoga, dva Vodopića s Grgurića, dva Milića iz Banića, dva Rogojana iz Janske, Marko Vuk iza Dubrovnika, Mali Rade iz Ravnih kotara, Vido Marušić, Lazo barjaktar, Vid Daničić, Šaban aga Strnić, Pile Mamenica, Stanko Sočivica, Vuk Bojac, Ivan Mokropoljanin, Juraj Vrhovljanin, Vid Ranko, Vid Doljanin, Ćulina iz Polja Petrova, Vasilije Graovac od Sinja, deset Grćevića od Sinja, dva brata Mujadinovići, Vid Petrušić i još brojni drugi.

Iz povijesnih podataka o hajducima vidljivo je da su se pojedine hajdučke družine radi sigurnijeg uspjeha pri napadajima na karavane i pojedina naselja udruživali i zajednički napadali. O tome se govori i u nekim narodnim pjesmama. Tako se u nekim pjesmama govori kako se Mijatova družina udružuje s družinama harambaša, kako se već nazivaju u tim pjesmama: bana Pivljanina, Trutaka Crnogorca, harambaše Zečevića iznad Goranacan, Muje Hrnjadina s Kladuše, Vuka Mandušića, harambaše Mitra, Petra Gusića, harambaše Plavše, Stojana Jankovića, Milutina Janka, Ilije Smiljanića, Marka Kotarana, Deli-Markovića i još nekih drugih. (tekst prenešen dobrotom: WWW.BUSKOBLATO.ORG )

IZLETIŠTE “STUDENA” – CRVENICE
Piše: Radoš

Svima je potpuno jasno da je turistička djelatnost u općini Tomislavgrad u povojima tj. samim začecima. To naravno i ne čudi, jer je to kraj kojeg su ljudi u njegovoj dugoj povijesti uglavnom napuštali tražeći egzistencijalna rješenja po susjednim, ali i dalekim europskim i svjetskim prostorima.

Imajući u vidu zemljopisni položaj općine Tomislavgrad, netaknutu prirodu, ljepote Buškog jezera, parka prirode Blidinje, manjih izletišta, te blizine poznatih turističkih odredišta Jadrana, kao i nekih zimskih turističkih centara (Kupres, Čvrsnica) nesumnjivo postoje realne mogućnosti razvoja turizma u općini, odnosno cijelom duvanjskom kraju.

Turistička zajednica treba osmišljavati, prezentirati i nuditi ljepote kraja i zanimljive programe ne samo užem okruženju, već i široj regiji. Postojeći smještajni kapaciteti, prije svega hotel “Tomislav”, nedovoljni su za imalo ozbiljniju turističku ponudu, pa je u tom segmentu neophodno napraviti značajne pomake i poboljšanja. U ukupnoj turističkoj ponudi općine Tomislavgrad jedno od zanimljivih turističkih odredišta moglo bi biti malo i još uvijek lokalno izletište “Studena” u Crvenicama.

Izletište “Studena” nalazi se na jugoistočnom rubu duvanjskog polja
na području sela Crvenice. Izletište je nastalo i izgrađeno velikim
zauzimanjem i poduzetnošću nekoliko crveničkih entuzijasta, a smješteno je ili bolje rečeno zavučeno je u području izvora Studena, između
Slobodnika, Oštrca i Stražnice. Studena je na nadmorskoj visini
938 m, udaljeno samo 3 km od sela Crvenica, 23 km od sjedišta općine,
22 km od Posušja i 12 km zračnom crtom od parka prirode Blidinje, te
80 km od Makarskog primorja.

Izletište je do Crvenica povezano makadamskom cestom u dužini 1,2 km, a do susjednog Rakitna je povezano makadamskom cestom u
dužini 6,5 km. Izuzev makadamskog puta i izvora pitke vode, izletište
nema izgrađenu infrastrukturu. Voda je visoke kvalitete (laboratorijski
ispitivana u Zagrebu i Kölnu), s temperaturom na česmi oko 6 Celzijevih
stupnjeva. Do 1975. godine voda s izvora Studena je korištena za
napajanje seoskih kupušnjaka u neposrednoj blizini i stoke koja se
tada uzgajala na ovom području. Kupus je uz magarce bio seoski brend, poznat u cijeloj općini, natapan vodom iz Studene bio je visoke kvalitete, i kao takav je svoje mjesto nalazio na tržnicama okolnih mjesta (Imotski, Posušje, Tomislavgrad). Od 1975. godine kada je izgrađen i pušten u rad
seoski vodovod, vodu koriste žitelji Crvenica, kupušnjaci se postupno
pretvaraju u napuštene i zarasle vrtle, a stoka je postupno iščezla s ovog
područja. Dio vode je ostavljen kao biološki minimum za potrebe divljači, povremeno ljudi i sl.

Prve ideje i radovi na uređenju izletišta počinju 1998. godine kada je skupina Crveničana počela spontano uređivati teren oko izvora Studena želeći na taj način urediti teren za potrebe mještana sela Crvenica. Svaki dan i sve slobodno vrijeme provodilo se uređujući izletište čemu se odazivao sve veći broj ljudi, a različita mišljenja su rađala svakodnevno i nove ideje. Troškovi uređenja su se podmirivali prikupljanjem novčanih sredstava od žitelja sela, te donacijama različitih donatora i prijatelja. Tijekom radova uređenja rađale su se nove ideje čija je realizacija sadržajno obogatila izletište, ali i povećavala troškove čiji je ukupni iznos do sada prešao 100.000,00 KM. Izletište ima lijepo dizajniranu i uređenu česmu na kojoj je protok vode oko jedan metar kubični za sat vremena, ugodna je za okrjepu i osvježenje. Ispred nje se nalazi korito s vodom i niski kameni zid na koji može sjesti dvadesetak ljudi. Uređeno je 3500 četvornih metara travnjaka, igrališta za mali nogomet, dva boćališta i odbojkaško igralište s pijeskom.

Izgrađena je vikend kuća površine 35 četvornih metara u prizemlju i isto toliko u potkrovlju objekta, a u neposrednoj blizini kuće uređen je natkriveni kamin za loženje vatre u koji se prostor može smjestiti petnaestak ljudi. Ispred kamina je napravljena nadstrešnica sa stolom i sjedalicama, dva umjetna jezerca čiji su stanovnici ribe i žabe. Na izletištu zasađeni su deseci tisuća borova i smreke, veliki broj kestena, oraha, vrba i drugog raslinja. Izletište je okruženo brdima dijelom prekrivenim bukovom i borovom šumom pogodnim za šetače po netaknutoj prirodi. Danas se ovo izletište izdiglo iznad seoskih okvira, njega posjećuju izletnici iz okolnih sela, kao i izletnici iz Posušja, Širokog Brijega, Gruda, Mostara, Međugorja, Rakitna i drugih hercegovačkih mjesta. Mjesto su do sada posjetili razni uglednici kao npr. veleposlanik SAD-a u BiH, tajnik biskupa Ratka Perića, razni ministri, gradonačelnici, umjetnici, novinari, mnogi poslovni ljudi i drugi.

Tijekom godine “Studenu” posjeti nekoliko tisuća izletnika među kojima veliki broj čine djeca u sklopu školskih ekskurzija. Kako bi izletište zadovoljilo potrebe izletnika koji dolaze i onih koji će u buduće dolaziti treba napraviti niz zahvata i sadržajno ga obogatiti. Kako je teško dalje razvijati izletište volonterskim radom, došlo se na ideju osnovati eko udrugu “Studena” preko koje će se odvijati svi poslovi vezani za daljnje uređenje izletišta. U tom smislu prvi posao eko udruge “Studena” je razviti ugostiteljsku ponudu i sadržaje izgradnjom i postavljanjem brvnare i nuđenjem eko proizvoda. Daljni planovi su urediti šetnice, trim staze, sanacija malog jezera i uređenje kanala za odvod vode. Također ćemo nadam se uz pomoć lokalne zajednice, ostvariti bolju prometnu povezanost uređenjem i sanacijom pristupnih cesta iz smjera Crvenica i Rakitna. U kasnijoj fazi treba izgraditi eko selo, motel i urediti prostor za izgradnju vikend naselja.

Za ispunjenje plana u budućnosti je najbolje osnovati dioničko društvo na nivou sela. Razvojem izletišta “Studena” i samim tim razvojem turizma u ovom mjestu bila bi korist višestruka. Otvaranjem novih radnih mjesta i nuđenjem prirodnih eko proizvoda: meda, sira, kajmaka, masla, krumpira, mesa, kruha ispod peke i sl. Sigurno bi pozitivno utjecalo na životni standard ljudi i pokazalo domaćem čovjeku da smo i mi prostor na kojem se može živjeti i prosperirati. Sigurno je razvoj izletišta i interes općine Tomislavgrad, pa mislimo da bi se općina trebala aktivnije uključiti u njegovo uređenje i daljni razvoj, bez obzira koja politička stranka u njoj bila na vlasti.

MLJEKARA ILI TERMOELEKTRANA
Piše: Petar Miloš

Kosidba i žetva se u duvanjskom kraju posljednjih godina obavljaju tek početkom rujna. A za ta dva nekada najznačajnija posla ne trebaju kose ni kosilice, vile, grablje ni kombajni. Dovoljan je upaljač koji je postao najznačajnija poljoprivredna alatka. Naime, malo se tko bavi ratarstvom i stočarstvom, pa seljaci pale suhu travu na njivama i livadama, a požari se maše i brdskih pašnjaka i šuma. Tako je Duvanjsko polje, koje je uz Livanjsko, Kupreško i Glamočko nekada bilo žitnica za Hercegovinu i Dalmaciju, postalo pustopolje.

Doduše, u posljednje vrijeme zbog teške socijalne situacije neki seljaci drže po koju kravu, tu je i nekoliko farmi ovaca i krava, ali je sve to sitnica u odnosu na potencijale, pa se postavlja pitanje kako iskoristiti najveći duvanjski kapital, a to je plodno polje i bezbroj pašnjaka na golemom prostoru općine od gotovo tisuću četvornih kilometara.

Ovih su dana u Tomislavgradu aktualne dvije inicijative kojima je cilj upravo korištenje Duvanjskog polja. Prva je otvaranje rudnika i izgradnja termocentrale, druga Prodexova inicijativa na otvaranju mljekare i sirare. Prva ide na eksploataciju podzemnog bogatstva polja, druga na korištenje površinskog potencijala. Mogu li te dvije investicije skupa i koliko se one isključuju i može li se proizvoditi zdrava hrana na polju gdje se s površine kopa ugljen i spaljuje u termocentrali?

Prvo o rudniku. Na polju se već mjesec dana vrše istražna bušenja koja, čini se, potvrđuju rezultate ranijih istraživanja Geoinstituta iz Tuzle o golemim naslagama lignita na osnovi kojih bi termocentrala mogla raditi 4o godina i proizvoditi više struje nego svi sadašnji potencijali Elektroprivrede Herceg Bosne. Za potrebe termocentrale također bi se gradila reverzibilna hidrocentrala koja bi vraćala vode iz Buška jezera tunelom ispod Privale. Brojke su zaista impresivne. Tu bi se kažu investiralo oko milijardu eura i posao našlo više od tisuću ljudi. Neki Duvnjaci vide u toj velikoj investiciji čimbenik razvoja i zaustavljanja iseljavanja.

Protivnici pak tvrde da bi rudnik i termocentrala toliko zagadili prostor da bi rastjerali i ovo malo Duvnjaka koji su ovdje ostali živjeti. Uz to pitaju, tko će tu biti zaposlen i neće li s obzirom na manjak stručnih kadrova, zaposlenici doći iz rudarske Bosne i tako promijeniti demografsku sliku mjesta. Nema dvojbe da bi otvaranje rudnika i izgradnja termocentrale donijela novac i materijalni boljitak, ali je također nedvojbeno da bi duvanjski okoliš izgubio svoju nevinost.

Kada su ovih dana vlasnici tvrtke Prodex sa sjedištem u Grudama i velikom robnom kućom u Tomislavgradu javno oglasili da namjeravaju na Kolu graditi mljekaru i siraru, protivnici termocentrale su došli na svoje. Naime, Prodex planira graditi veliku mljekaru kapaciteta stotinu tisuća litara mlijeka dnevno. A to znači da se otvara prostor za više od stotinu modernih farmi krava i ovaca. Prodexova je računica jasna. U svojim trgovinama prodaju na tone loših uvoznih sireva, a ovdašnje njive i livade ostaju neuzorane, nepokošene i nepopašene. Socijalna situacija je sve teža, jer se smanjio broj ljudi u inozemstvu, pa mlađi i ne pitaju kakav je posao, nego ga je važno dobiti. Na kućnom pragu i na vlastitom posjedu to je ipak najbolje.

Mljekara je među Duvnjacima prihvaćena s oduševljenjem, dok se rudniku i termocentrali mnogi opiru. Čini se, međutim, da se Duvnjake neće puno ni pitati što se tiče rudnika i termocentrale. Tu je država prigrabila ovlasti i pregovara s međunarodnim kompanijama koje bi tu uložile kapital. No svakako će se Duvnjaci boriti za svoje interese i neće nikome dopustiti da im zagadi prostor. A još manje će dopustiti da im se ponovi Buško jezero. Potopiti polje i rastjerati tisuće ljudi za manje od milijun maraka mjesečno, zaista je humanocid. Tim prije što preostali stanovnici nemaju ni vode ni (prave) struje. Naravno da na nejakim plećima općinskih vlasti leži najveća odgovornost.

JEZERO PEPELA NA DUVANJSKOM POLJU?
ISKUSTVO TE GACKO

Na prvi pogled vidljivo je nekoliko strojeva na poljima uz Gacko. Nema krava, trave, ljepote. Prašina pada po fotoaparatu, pa naš suradnik ne može snimati onako kao što inače snima. Donosimo umjesto daljnjeg pametovanja u tekstu niz fotografija da čitatelji sami zaključe kakvo je iskustvo na području TE Gacko.

Nema tisuću strojeva, ni kamiona, ni bagera na poljima oko termoelektrane, niti ih vozi tisuću zaposlenih. Nema tisuću automobila parkiranih ispred postrojenja, niti je predviđen parking za 500 ili sličan broj vozila, što znači da u jednoj smjeni ovdje ne radi pet stotina ni tisuću zaposlenika.
Tehnički sustavi TE koji su bitni za određivanje utjecaja na
okoliš:
• kotlovno postrojenje sa stajališta rješenja procesa sagorijevanja vezano za mogućnost stvaranja sumpornih i dušičnih oksida,
• sustav za odvod dimnih plinova,
• rashladni sustav,
• sustav za tretiranje otpadnih voda,
• sustav za transport i odlaganje pepela,
• sustav za deponij i skladište uglja.
Na području Gatačkog polja od naseljenih mjesta nalazi se grad Gacko u čijem se sjevernom predgrađu nalazi TE GACKO. Ima oko 10.000 stanovnika i nema značajnijih industrijskih objekata osim TE i Rudnika. S obzirom na klimatske karakteristike i vegetaciju ovaj kraj je poljoprivredno-stočarski i prije izgradnje TE područje je smatrano nezagađenim.
Od početka rada TE do 1996. godine pepeo se deponirao na lokaciju Dražljevo na udaljenosti 6 km od TE. Deponij Dražljevo površine 18 ha napunjen je do kote 1160 metara nad morem i zatim je počelo njegovo konzerviranje. Od 1997. deponiranje pepela se obavlja u eksploatirani dio Rudnika Gacko. Za transport i deponiranje pepela iz TE GACKO na lokaciju u površinskom kopu "Gračanica" usvojen je sustav hidrauličkog transporta s kontroliranom koncentracijom i deponiranjem u vidu guste pulpe. Projekt obuhvaća sljedeće:
• pripremu inicijalnog prostora za odlaganje pepela na odabranoj lokaciji (oblaganje vodonepropusnom folijom, postavljanje drenažnog sustava i drugo),
• instaliranje opreme za pripremu guste hidromješavine, hidraulički transport do deponija i distribuciju mješavine po deponiju,
• punjenje deponija u skladu s propisanim procedurama (postupno nadvišavanje, priprema novih površina za deponiranje i dr.),
• program stalnog praćenja utjecaja na okoliš, i
konzerviranje deponija nakon njegova potpunog punjenja.

Niz podataka o TE Gacko dobivenih putem Interneta govori da se neki ekološki problemi koji su posljedice rada TE konzerviraju i time prejednostavno prenose na buduće generacije. Nakon što je Vlada Republike Srpske stvorila tvrtku Nova elektrana Republike Srpske d.o.o. prodajom većinskog dijela Rudnika i TE Gacko Češkoj elektroprivredi (ČEZ), ekološki problemi mogli bi narasti. Naime, govori se o izgradnji još jedne termoelektrane kod Gackog i ulaganjima od nekoliko stotina milijuna KM.

GORNJA BUKOVICA – PRVO EKO I ETNO SELO!
Piše: Ljuba Đikić

Gornja Bukovica u duvanjskoj općini mogla bi uskoro postati prvo eko i etno selo u Bosni i Hercegovini - selo pozitivnog ozračja i dobrih vibracija!

Petnaestak kilometara udaljeno od grada, na pravcu Tomislavgrad -Posušje, smješteno je jedno od manjih duvanjskih sela - Gornja Bukovica. Ne tako davno ovdje su živjele brojne obitelji, a sada samo njih tridesetak, jer je većina kuće napravila uz dva kilometra udaljenu glavnu prometnicu i preselila u Donju Bukovicu.

Nedavno je asfalt stigao i u G. Bukovicu, pa nije problem doći do ovog živopisnog sela smještenog ispod brda, a nedaleko od župne crkve Sv. Franje. Ono po čemu je ovo selo privuklo našu pozornost jesu zanimljive priče vezane za pozitivno ozračje ovog sela. Naime, nasred sela raste vjerojatno najstariji jasen na širem području, a stručnjaci tvrde da je stariji od 300 godina. Visok je 40 metara, a obujam mu je 6 metara.

Njegova široka krošnja natkriljuje gotovo cijelo selo. U hladu Ćurića jasena (tako ga oduvijek imenuju), stoljećima se okupljaju mještani na dogovor ili na počinak.

-Naš jasen je uvijek bio odredište slučajnim prolaznicima, (ne tako davno najčešće duvandžijama). Oni su tražili sigurno prenoćište ili samo mjesto gdje će se odmoriti, predahnuti, otpočinuti od dugog puta ili teškog rada. Mnogi će vam u selu reći da se nigdje bolje ne odmori, bolje ne spava, kao pod našim jasenom, a neki su uvjereni da su upravo ovdje ozdravili i od mnogih bolesti. Tako govori inženjer Toma Ćurić, dobri duh Gornje Bukovice, ali i utemeljitelj i predsjednik HKUD «Fra Mijo Čuić». Toma nam priča kako je njegova prijateljica na simpoziju o alternativnoj medicini održanom u Americi održala predavanje o čudesnim svojstvima Ćurića jasena sa zaključkom da se na ovoj lokaciji širi pozitivna, za sada neobjašnjiva energija, a da cijelo selo i njegovi žitelji odišu dobrim vibracijama. Tu ne možete biti ljuti, umorni, neraspoloženi, tu se naprosto u svako godišnje doba ili doba dana dobro osjećate.

Vjerujući u to, Toma Ćurić je odlučio nedaleko jasena izgraditi motel, odmaralište - zračno lječilište. Posjekao je nekoliko stabala jasena, a iz jednog panja stalno su nicale mladice, pa je Toma izbušio panj i u njega ulio korišteno motorno ulje kako mladice ne bi nicale. I gle čuda: ubrzo je iz tog panja počela rasti mladica koja je za samo četiri mjeseca dostigla visinu od 4 metra! Toma je nije rezao, a svi koji dođu vidjeti mladi jasen iz panja ne mogu vjerovati kako brzo raste.

-To je za mene, ali i sve koji ovdje dođu, još jedna potvrda zdravog, pozitivnog ozračja, čudesne klime na ovom području, kaže Toma dodajući da ne može biti puka slučajnost da su ovdje rođena trojica čuvenih Čuića. Fratar Mijo Čuić i fra Petar Čuić kojeg su u dobra turske vladavine ovim područjima ubili u Travniku. Tu je rođen i književnik Stjepan Čuić… Ono što Toma ne govori, a selo priča, jest da je i naš sugovornik Toma prije dvije godine proglašen medicinskim fenomenom, jer je «ustao od mrtvih», što je posebna priča. I ono što su liječnici u Mostaru proglasili medicinskim fenomenom, Toma pripisuje svom selu i njegovoj pozitivnoj energiji, Božjem daru koji ima Gornja Bukovica. Može li se ta energija i znanstveno utvrditi, to će Toma i njegovi susjedi pokušati doznati.

Međutim, ono što je izvjesno jest pretvaranje Gornje Bukovice u eko, ali i etno selo s turističkim mogućnostima. Sve preduvjete za eko selo Gornja Bukovica već ima: čistu i zdravu životnu okolinu, šumu, pašnjake, livade i oranice za uzgoj stoke i proizvodnju zdrave hrane. Ima kuće, novoizgrađene, ali nedovoljno iskorištene. Uz mala ulaganja mogu se pretvoriti u ugodne apartmane. Ima dovoljno i starih, napuštenih, kamenih kuća i pojata, koje, uz građevinske preinake bez velikih problema mogu biti turistima ugodna odmarališta. Bilo bi to malo eko i etno selo, sredina za bogatu klijentelu koja traži nezagađenu sredinu i zdravu hranu, mir i buđenje uz cvrkut ptica.

I sve ono što bogati turisti ne mogu naći u velikim gradovima, što djeca ne mogu doživjeti na morskim plažama, našli bi ovdje. -Planirali smo ovdje osnovati i konjički klub, napraviti hipodrom, izgraditi mali zoološki vrt sa svim popratnim sadržajima za zadovoljenje potreba suvremenih nomada. Ujedno bi cijelo selo moglo biti i etno muzej, jer nam nije problem skupiti, a već dovoljno imamo eksponata za stalni postav. Ustvari, zamislili smo da se starim alatka i priborom turisti svakodnevno i koriste, da to bude način života, naša jedinstvena ponuda, kao ono: «kako su se hranili naši stari, kako se oblačili, kako živjeli». A ni kulturni život ne bi bio zapostavljen, već sada imamo što pokazati turistima i ljubiteljima starih običaja, jer imamo jedno od najaktivnijih društava u BiH, KUD »Fra Mijo Čuić» - priča Toma Ćurić, uz povlađivanje nekoliko svojih susjeda.

Nije Toma fanatik koji ostaje na idejama, nego pokušava i hoće sve te ideje i oživotvoriti. Tu fanatik odmah postaje realist, jer je glavni problem novac. Toma je mislio i na to: izradio je projekt eko i etno sela, s mnogo više podataka nego što smo mi ovdje zabilježili, i aplicirao za donaciju od japanske Vlade, koja upravo financira ovakve projekte u BiH.

Projekt Gornja Bukovica, koliko je Toma obaviješten, ušao je u uži krug za dobivanje donacije i Toma vjeruje da će novac i dobiti. Time bi se ostvario projekt «Gornja Bukovica - eko i etno selo» i dakako san Tome Ćurića i njegovih Gornjobukovičana. A to bi, uvjereni smo, bio putokaz mnogim Duvnjacima kuda i kako krenuti u razvitku svoga, sada zapuštenog i nerazvijenog kraja!